Robotika: Promenjivi pejsaž pametnih mašina

Svet robotike oduvek je bio polje neverovatnih dostignuća, ali se u poslednje vreme pažnja šire javnosti sve više usmerava na robote koji poseduju elemente veštačke inteligencije i na njima baziranoj sposobnosti učenja i prilagodljivosti u nedovoljno poznatom okruženju.

U periodu koji je iza nas, roboti su prešli put od slepog izvršavanja unapred napisanog niza instrukcija do bitno naprednijih formi koje u sebi sadrže elemente autonomnog ponašanja, izazivajući time naše unapred stvorene predstave o robotu kao mašini, lišene sposobnosti učenja i rezonovanja. Odnosno, o robotu kao inteligentnoj mašini. Ovaj pomak omogućio je robotima da obavljaju sve složenije zadatke, pokazujući pritom začudjujuće sposobnosti koje zamagljuju granice između programiranih odgovora i intuitivnih reakcija.

Napredak ove vrste pokrenuo je rasprave o metrici koja se koristi za merenje stepena inteligencije robota. Istorijski gledano, mera inteligencije robota je prvo bila zasnovana na njegovoj sposobnosti da precizno obavlja određene zadatke. Međutim, nova generacija robota koji su opremljeni mnoštvom senzora i moćnim upravljačkim sistemom, zahteva jednu drugačiju metriku, koja može da objektivnije da proceni njihov napredak, posebno onda kada za izvršavanja zadataka počnu da koriste algoritme koji u sebi sadrže elemente učenja i prilagođavanja u nepoznatom okruženju. U stvari, ovde se nameće ključno pitanje – gde se nalazi prag na kojem roboti prelaze iz običnih mašina u tehnološke entitete sposobne da u svojoj interakciji sa okruženjem pokazuju različite oblike inteligentnog ponašanja pa i kognicije, uključujući vrlo spekulativne sposobnosti kao što su svest, svest o sebi, ili kontekstualno razumevanje?